Budući da sam već nekoliko puta u opisu povijesti Stranke umjerenog napretka u granicama zakona dotaknuo svoju osobu, osjećam da je potrebno prekinuti s neumjesnom skromnosti i nepristrano i dostojanstveno ispreskakati pred čitavom javnosti sama sebe.
Kao vođa Stranke umjerenog napretka u granicama zakona i njezin kandidat, moram svoje ponašanje i postupke vrednovati što objektivnije, a ujedno preglednije, da nikomu ne bi izmakla nijedna sjajna crta moga karaktera. Zaista, ima trenutaka u mome životu kad samom sebi šapćem, oduševljen nekim vlastitim djelom: »Bože moj, što sam dobar!« Ali što bi to vrijedilo kad o tomu ne bi saznao svijet. Svijet se mora dovinuti do tog mišljenja, čovječanstvo me mora ocijeniti kako treba, ne samo moje velike sklonosti i goleme sposobnosti, nego na prvome mjestu moj sjajni talent i nenadmašan, sjajan karakter. Netko će zacijelo pripomenuti zašto nisam dao da netko drugi napiše hvalospjev, netko pozvaniji, zašto silujem svoju skromnost hvaleći sama sebe?
Odgovaram: zato što sebe sama najbolje poznajem, a sigurno neću o sebi napisati ništa što ne bi odgovaralo istini, jer smiješno bi bilo da pretjerujem pišući o sebi. Zato upotrebljavam najskromnije izraze gdje god je na mjestu da se pohvalim; odlučno zastupam stav da skromnost krasi muškarca. ali pravi muškarac se ne bi trebao krasiti. Ne smijemo biti preskromni. Odbacimo sentimentalnost, zbog koje su nam nadjenuli naziv: »golublji narod« i budimo muškarčine! Nemojmo se stidjeti da javno priznamo svoje vrline! Lijepo je ako znam smjelo reći: »Poštovani, ja sam genij«, tamo gdje bi neumjesno skroman čovjek rekao: »Poštovani, ja sam govedo.«
Razuman čovjek se mudro gura naprijed i kliče »Slava!« samom sebi, stidljivac sjedi na zahodu, a njegov pak sretniji drug koji je sebe dobro procijenio, znade se plasirati u javnom životu. Stidljivost je najgora strana ljudske naravi. To je podvala, zaogrnuta velom skromnosti, a bila bi sramota, grijeh protiv češkog naroda da upravo ja, čovjek tolikih zasluga za češku literaturu, politiku i javni život, ostavljam narod u nedoumici, jesam li ili nisam genijalan.
Upravo zato kažem sasvim jednostavno: U povijesti čovječanstva našao se samo jedan svestrano savršen pojedinac, a to sam ja. Uzmite primjerice samo jednu od mojih neobično uspjelih pripovijedaka. Okrećite stranicu za stranicom i što vidite? Svaka moja rečenica nosi duboki smisao, svaka riječ je na pravome mjestu, sve u skladu sa zbiljom. Ako priđem opisu krajolika, vidite ga pred sobom kao na fotografiji, a likovi koje vam pokazujem u najdražesnijem zapletu, stoje pred vama kao živi. Jezik mojih literarnih radova je najčistiji, čistoćom nadmašuje jezik kraličke Biblije, pravo je uživanje pročitati i jedan redak mojih radova, pa ako tako učinite, vidjet ćete kakve čari vam obuzimaju dušu, kako se zagrijavate, kako s blaženim smiješkom ne odlažete knjigu i nosite je svuda sa sobom. Koliko puta sam bio svjedok kako su ljudi s gađenjem odlagali časopis jer u njemu nije bilo ništa mojega. Da, i ja sam tako činio, jer i ja pripadam svojim obožavateljima i ne tajim to. Svaki svoj objavljeni rad dajem supruzi Jarmili da mi glasno čita, toj najdražesnijoj i najinteligentnijoj ženi, a nema rečenice iza koje bih se mogao suzdržati od uzvika zasluženog divljenja: »Kako je prekrasno, kako je lijepo! Kakva glava, taj gospodin Jaroslav Hašek.«
To navodim kao ilustraciju oduševljenja što ga pobuđuju moji literarni radovi u krugovima čitateljstva, a uvjeren sam da tisuće i tisuće čitaju s jednakim oduševljenjem, koje mi je drago upravo zbog toga jer izvire iz srca vrlo inteligentne gomile, za koju ću zauvijek ostati najslavnijim svjetskim piscem. Živa sam potvrda da je laž tvrdnja što je šire nesavjesni kritičari, da nemamo pisca svjetskoga glasa.
Da ukratko prijeđem na procjenu svoga karaktera. Čovjek koji piše tako dobro i lijepo kao ja, mora imati i lijepu dušu. A za idućih izbora u Državno vijeće zacijelo će se pružiti prilika da, jednoglasno izabran u jednoj ili više regija, lišim austrijski Parlament sramotne činjenice da tamo još nije zasjedao najplemenitiji čovjek Austro-Ugarskoga Carstva! Ne moram valjda dodavati da pod tim najplemenitijim čovjekom mislim sebe. Na kraju izričito izjavljujem da je i ovo što sam napisao jedno od velikih, plemenitih djela, jer što je ljepše nego kad čovjek nekoga sasvim nesebično uzdigne na vrhunac slave? Ovim poglavljem otvorit ću oči mnogima koji u ovoj knjizi traže hrpu pamfleta i prezirne kritike brojnih javnih radnika. Ako su ovi reci pamflet, onda uistinu ne znam što je pamflet!
(Politička i socijalna povijest Stranke umjerenog napretka u granicama zakona, poglavlje XXXVII.)
Prevela Dagmar Ruljančić